BITI MAMA – Život prije i poslije by Sonja Švajhler!

Jedna super mama Sonja Švajhler poznatija i kao blogerica littlemisstwiggyblog te supokretačica portala Supermame navratila je u shopping do Rosesa i usput za naš blog napravila malu usporedbu života prije i poslije djece. Vjerujemo da ćete uživati u odličnom tekstu u kojem će se zasigurno mnoge super mame prepoznati. 😉

Život prije i život poslije. Kao dva različita života. Zapravo i jesu dva različita života. I sebe doživljavam kao dvije potpuno odvojene i drugačije osobe. Jer, majčinstvo me promijenilo u svakom pogledu. Od jedne neopterećene i razigrane djevojčice pretvorila sam se u brižnu mamu. Supermamu, kako ja to volim naglasiti. Ali zašto  Super? Zato jer upravo to nisam. Ali se trudim biti. I znam da svojim klincima upravo jesam Supermama i najbolja mama što im mogu biti. Ali, vratimo se na početak.

Ima tih nekih stvari koje fale iz onog života prije djece. Sada, iz perspektive mame dvojice dječaka, razmišljam što sam radila sa svim mogućim vremenom dok nisam imala djecu? Zvuči smiješno, i tada sam mislila da „nemam vremena“ za sve što moram i sve što želim napraviti. Valjda je to u naravi nas ljudi da nam nikada nije dosta vremena i da imamo pretjerano dugačak popis obaveza i želja. Ili si barem to tako slažemo u glavi.

Što mi fali iz života prije nego sam dobila novu ulogu u svom životu.. Buđenje „sama od sebe“. Dakle… znate onaj osjećaj kada otvorite oči, zrake sunca probijaju kroz čvrsto zatvorene rolete, prašina svjetluca kroz te zrake, a vi ste naspavani. Zapravo, pomalo i umorni od spavanja. E to mi fali. Kako moja jutra izgledaju sada? Jednako divno, ali na drugačiji način. Ne znam već 3 godine kako je to probuditi se „sam od sebe“, ali znam kako je to probuditi se uz piskutav glasić svog dvogodišnjaka, uz gugutanje mojeg drugog smotuljka sreće, znam kako je to teško otvarati oči jer mi duša vapi za još malo sna. Znam kako je to praviti se da ne čujem sve, ali ne mogu predugo glumiti jer dvogodišnjak nasilno pokušava otvoriti moje kapke, grli me i pritom slučajno koljenom nagazi na moju raspuštenu kosu. Znam kako je to kada me izgrli i viče da ustanem raditi doručak. Naporno je i najljepše.

Što mi fali iz života prije nego sam dobila novu ulogu u svom životu? Bezbrižan izalazk iz stana. Kamo? Nije važno. Odlučila sam izaći, pa eto, izlazim. Kada dobiješ dijete, ispada da zapravo trebam dozvolu djeteta kako bih izašla. Odlasci bilo gdje se tempiraju i organiziraju pomnije i detaljnije nego svadba. Istempiraj dulju vožnju taman prije nego mu je spavanje, ali ne smije biti preumoran, jer onda će prebrzo zaspati i probuditi se u agoniji negdje na pola puta, a to znači da smo nagrabusili.  Možda će netko reći da se moram malo opustiti, ali moja narav je oduvijek bila takva da moram sve isplanirati i nisam spontana. Klinci tu moju opsesiju organizacijom dodatno „potpiruju“ jer uz djecu je zaista potrebno puno organizacije.

Kada je L malo narastao, izlazak iz stana ne da se mora isplanirati do najsitnijeg detalja (jer sada uz njega imam i bebu koja mora biti sita za odlazak bilo kamo), nego još moramo moja jača polovica i ja po stanu izigravati tigrove koji se bacaju na plijen. Da pojasnim malo – dvogodišnjak prepun energije (kao da ima uopće drugačijih dvogodišnjaka) kojem je sve igra. Kojem je najdraže trčati. On ne hoda. On trči. Stalno. Od kada otvori oči dok ne zatvori navečer. Trči kada trebamo doručkovati, trči kada ga trebam presvući, trči kada odlazimo iz stana u parkić, trči kada treba oprati ruke. Zapravo, on ne trči, on BJEŽI. A muž i ja se moramo šuljati kako bismo ga uhvatili i odradili sve one najnormalnije radnje za koje nam je prije djece trebalo svega 4.5 minute. Tih 4.5 minuta se danas, uz dvoje djece, pretvorilo u 45 minuta.

Što mi fali iz života prije nego sam dobila novu ulogu u svom životu? Kupovina u miru. Pa makar i kruha i mlijeka. Bez opterećenja hoće li usred nabavke početi s tantrumom, hoće li se ljudi okretati i komentirati, hoće li se otrgnuti iz ruke i otrčati u suprotnom smjeru… Iako, faza neposluha kada smo vani, napokon jenjava, pa je nabavka čak postala zanimljiva i malo manje bolna. Ali bez obzira na to, ako već idemo zajedno u nabavku, onda radimo to kao jedan izlet. Ponesemo mu biciklić, zadamo zadatke, pa je sve to i njemu puno zanimljivije. A i svakim danom je sve ozbiljniji i od malog djeteta se polako razvija u dječaka.  Tako smo i naš posjet Roses centru isplanirali do u detalja i kao izlet koji je bio uzbudljiv i za djecu i za nas dvoje. A zaokružili smo ga i odličnim ručkom u obližnjoj kleti Kozjak. Tako kupovina kojoj se osobno radujem, ujedno postaje avantura i uzbuđenje i mojoj djeci. Na obostrano zadovoljstvo.

Mislila sam kako će moj popis stvari koje mi fale biti puno duži, ali u konačnici kada gledam, život mi je ispunjeniji, sretniji, kvalitetnije provodim vrijeme, cijenim svaku sekundu mira koju provedem s mužem, svaki zalogaj u miru, cijenim svaki osmijeh svoje djece, uživam u njihovoj komunikaciji, gledam ponovo Disney crtiće iz svog djetinjstva, crtam i slažem kolone autića. Učim se biti mamom, supermamom i oduševim se svakim njihovim napretkom, a svaki dan otkrijem nešto novo što su naučili. I ne bih sve to mijenjala niti za sekundu duže provedenu u krevetu, niti za jedan miran odlazak iz stana… za ništa… Jer, za mene je majčinstvo jedan kaotičan svijet ispunjen emocijama za koje nikada nisam znala da postoje. Najsnažniji i najturbulentniji osjećaji, od brige,  ljutnje, ljubavi, frustriranosti, ponosa, umora, sreće. To je za mene majčinstvo. Upakirano u najljepši celofan dječjih zagrljaja i najiskrenijih poljubaca.

ShareTweet about this on TwitterPin on PinterestShare on LinkedInShare on Google+Share on Facebook